Slavko Šohaj

Diplomirao je slikarstvo na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji[1] u Zagrebu 1931. godine u klasi Vladimira Becića i Ljube Babića. Kao stipendist francuske vlade usavršavao se u Parizu (1931./32.), kamo se uvijek iznova rado vraćao (1939., 1952., 1975.). Debitirao je na domaćoj likovnoj sceni 1934. godine kao gost Grupe trojice (Babić, Becić, Miše), s kojom izlaže i 1935. Iste godine zaposlio se kao crtač u Arheološkome muzeju u Zagrebu, gdje je radio do umirovljenja (1965.).

Izlagao je na brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu – s Grupom hrvatskih umjetnika (1936., 1937., 1939., 1940.), na 23. Venecijanskom bijenalu (1942.) u sklopu hrvatske sekcije, na izložbama hrvatskih umjetnika NDH (1941. – 1944.); redovito je izlagao na izložbama ULUH-a i LIKUM-a te na izložbama modernog jugoslavenskog slikarstva; sudjelovao je na I. zagrebačkoj izložbi jugoslavenskog crteža (1968.) i na nekoliko izložbi Zagrebačkog salona (1970., 1973., 1975.). S prijateljima Otonom Postružnikom i Franom Šimunovićem 1958. godine osniva grupu te zajedno izlažu u Zagrebu, Beogradu, Osijeku, Sarajevu (1958. – 1961.).

Njegova djela uvrštavana su u brojne nacionalne izložbe preglednog karaktera poput Pola vijeka jugoslavenskog slikarstva 1900. – 1950. (Zagreb, Beograd, 1953.; Skoplje, 1954., i dalje), Autoportret u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek, Zagreb,1977.), Erotika u hrvatskom slikarstvu, crtežu i grafici (Zagreb, 1977.), Mrtva priroda u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek, 1979.), Dalmatinski motivi (Split, 1979.), Hrvatski vedutisti od Bukovca do danas (Dubrovnik, 1981.), odnosno antologijskog karaktera – 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (Zagreb, 1996.), te u problemske izložbe poput Jugoslavensko slikarstvo šeste decenije (Beograd 1980.), Postojanost figurativnog 1950. – 1987. (Zagreb, 1987.).

Iako je Šohajeva umjetnička vrsnost prepoznata zarana, samostalno izlagati počeo je kasno, a izlagao je rijetko, zbog čega je njegovo umjetničko stvaralaštvo bilo relativno slabo zastupljeno na tadašnjoj likovnoj sceni. Samostalnu izložbu imao je 1952. godine u Agence Yougoslave u Parizu, 1963. godine održao je samostalnu izložbu u Beogradu i u Splitu, a tek 1968. godine, u šezdesetoj godini života, imao je prvu veliku samostalnu izložbu retrospektivnog karaktera u Zagrebu (Moderna galerija, 1968./1969.). Osim Pariza, Beograda (1963., 1984.) i Zagreba, samostalno je izlagao u Vinkovcima (1969.) i Karlovcu (1969.). Za života je u Zagrebu, u desetogodišnjem intervalu, imao tri važne samostalne izložbe koje su bile posvećene primarno njegovu slikarskom opusu – u Umjetničkom paviljonu 1978. izložbu u povodu 50. godišnjice rada, 1988. godine izložbu koja je predstavila recentne radove nastale u posljednjih deset godina te 1998. veliku monografsku izložbu u Muzejsko-galerijskom centru – Klovićevi dvori.  Jedina samostalna izložba posvećena isključivo Šohajevu crtačkom opusu bila je ujedno i izložba izabranih crteža umjetnikove donacije Kabinetu grafike HAZU (1995.). U povodu umjetnikove smrti 2003. godine u Rovinju je organizirana izložba posvećena njegovu djelu. Šohajev slikarski opus ponovno je aktualiziran 2017. godine u povodu donacije slika i crteža Modernoj galeriji.

Bio je dopisni član JAZU (od 1977.). Dobio je dvaput Nagradu Vladimir Nazor – za najbolje djelo (1969.) i za životno djelo (1979.) – te Nagradu Grada Zagreba (2000.). Za doprinos hrvatskoj kulturi odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1996.) i Redom hrvatskog pletera (1998.).

O Šohajevu stvaralaštvu snimljen je film Ačo odluči se (Z. Sudnik (1990.), HRT) te su izdane tri likovne monografije (G. Gamulin (1962.), Slavko Šohaj, Naprijed, Zagreb; G. Gamulin (1991.), Slavko Šohaj, Globus, Zagreb.; S. Marković (2001.), Slavko Šohaj / Crteži, Kabinet grafike HAZU, Zagreb). Njegova djela nalaze se u mnogim muzejima, galerijama i privatnim zbirkama u zemlji i inozemstvu.

[1] Današnja Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu. Kroz povijesna razdoblja nosila je različite nazive:  1921. – 1924. godine nosi naziv Kraljevska akademija za umjetnost i umjetni obrt, a od 1924. godine Kraljevska umjetnička akademija u Zagrebu. Više vidi u: Peić, Matko (2002.) „Iz povijesti Akademije likovnih umjetnosti“ u Akademija likovnih umjetnosti, [ur.] Babić, Dubravka, Kratis, Zagreb, str. 57.

*Autoportret, 1970.
ugljen
[207 x 173] / 335 x 270 mm; crtaći papir
sign. d. l. k. ugljenom: Šohaj // olovkom: 70
inv. br. KG HAZU 12765