Slavko Šohaj

/ Izbor crteža iz fundusa Kabineta grafike HAZU

Crtački svijet Slavka Šohaja, blizak shematiziranoj Matisseovoj i Kraljevićevoj morfologiji, otkriva oštrovidnog promatrača originalnog rukopisa skicozne i sugestivne geste sklonog radosti življenja – optimizmu, ljepoti, dokolici, hedonizmu i humoru. Sažete i usredotočene intimne kompozicije i prizori istančane skladnosti, uglavnom vedre, asocijativne figuracije „obične i/ili bliske“ motivike, nositelji su slobodnih umjetnikovih stanja i raspoloženja. Vokacija slikara, ali i ljubav prema crtežu, nagnala je Šohaja da stvori sebi svojstven autonomni likovni govor na razmeđu slikarstva i crteža.

Uvod

Virtualnom izložbom crteža Slavka Šohaja (1908. – 2003.) iz fundusa Kabineta grafike Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u povodu 20. godišnjice smrti tog samozatajnog doajena hrvatskog modernog slikarstva, rezimiramo umjetnikov gotovo sedamdesetogodišnji crtački stvaralački kontinuum.

Crtež predstavlja iznimno poglavlje unutar njegova umjetničkog opusa. Naizgled sporadičan i podčinjen naspram autentičnog slikarskog stvaralaštva poetskog realizma, temeljenog na tekovinama sezanizma i kolorističkog intimizma, crtež je umjetnikov konstantan suputnik. Crtački svijet Slavka Šohaja, blizak shematiziranoj Matisseovoj i Kraljevićevoj morfologiji, otkriva oštrovidnog promatrača originalnog rukopisa skicozne i sugestivne geste sklonog radosti življenja – optimizmu, ljepoti, dokolici, hedonizmu i humoru. Sažete i usredotočene intimne kompozicije i prizori istančane skladnosti, uglavnom vedre, asocijativne figuracije „obične i/ili bliske“ motivike, nositelji su slobodnih umjetnikovih stanja i raspoloženja. Vokacija slikara, ali i ljubav prema crtežu, nagnala je Šohaja da stvori sebi svojstven autonomni likovni govor na razmeđu slikarstva i crteža.

Prepoznatljiv slobodni idiom, raznorodnost tehnika te stilska autentičnost Šohajev su prinos crtežu kao samostalnoj disciplini. Od petstotinjak crteža, koliko ih se čuva u Kabinetu grafike, suženim izborom od njih četrdesetak, među kojima su antologijski primjerci kao naprimjer Žena i ptica, 1954., Žena s kaktusom, 1958., Žena kod prozora, 1960., Žena kod žbunja (1965.), Šenelizika (1965.), Žena u oblacima II, 1967., Aktovi u prirodi, 1973. ili Dvoglavi violinist (1984.), ali i nekolicina dosad neobjavljenih (Portret žene s ogrlicom, 1951., Heda (IV.), oko 1951., Heda (Djevojka prekriženih nogu), oko 1951., Žena na prozoru, 1964., Ležeći ženski akt, oko 1967., Tri ženska lika, 1991.), kaleidoskopskim nizanjem prisjećamo se Šohajevih crtačkih ostvarenja u kojima se, u dugom temporalnom rasponu, ogleda širok spektar crtačkih rješenja i otklona, osnovnih preokupacija i doživljaja te sva ljepota i poetika Šohajeve crtačke tankoćutnosti.